O namaUslugeProjekti
Rubrike
Kontakt

Press
TV
www
Pod lupom
Naš stav
Pitamo vas
Ebart Lab
Drugi o nama
Galerija
NARODI SE SVAĐAJU A POLITIČKE ELITE UVEĆAVAJU MOĆ I BOGATSTVO
8. Avgust 2019. godine
NIN
REGION I POLITIKA MIRA I STABILNOSTI Zašto region ne može ili neće da pronađe način da živi izvan metafore o balkanskom karakazanu ili buretu baruta. Šta mu stoji na putu Hrvatska će u avgustu slaviti oslobođenje i Dan domovinske zahvalnosti. Srbija će se sećati „Oluje“ i masovnog egzodusa srpskog stanovništva. U julu smo, povodom godišnjice Srebrenice isterivali razliku između strašnog zločina i genocida, a manje se poklanjali senima nevinih žrtava. Predlog zakona o slobodi veroispovesti u Crnoj Gori zategao je odnose Beograda i Podgorice i još jednom su se iščitale knjige starostavne i prebiralo po istorijskim kalendarima. Nije bilo susreta srpske i kosovske delegacije u Parizu u julu, a i septembarska agenda dijaloga u političkom rokovniku nije sigurna. Region u mirnodopskoj dinamici stalnih tenzija i napetosti i pozivanja na mir i stabilnost. I tako gotovo četvrt veka. A datumi su samo tačke oko kojih na ovim prostorima uvek proključaju naše nedovršene istorije i decenijama podsticana nezadovoljstva. Političke manipulacije, koje se oko njih pletu, tada dobijaju na zamahu, kako bi se pleme još jače sabilo oko vođe spasitelja. Zato o čvrste bedeme udara svaka šansa da region Zapadnog Balkana prevaziđe konflikte, i da narodi koji su nekada živeli u jednoj državi postanu dobri susedi. Zašto ovaj region ne može ili neće da pronađe način da živi izvan metafore o balkanskom karakazanu ili buretu baruta. Šta mu stoji na putu, prošlost koja ne može da prođe ili političke garniture koje zloupotrebljavaju nacionalizam i pokušavaju da upravljaju kontrolisanim konfliktima? Pozvali smo da o tome svoj sud iznesu: reditelj Dino Mustafić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lino Veljak, predsednik Udruženja pravnika Crne Gore Branislav Radulović, glavni i odgovorni urednik Koha ditore iz Prištine Agron Bajrami i direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov. LINO VELJAK, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nova normalnost Prema jednoj popularnoj dosjetki svaka država ima svoju mafiju, samo u Hrvatskoj mafija ima svoju državu. Istovjetnu se dosjetku može čuti i u drugim varijantama: samo u Srbiji mafija ima državu, i tako u svakoj od država nastalih na tlu Jugoslavije (nisam, priznajem, čuo da se to tvrdi i za Sloveniju). Ima u tim pretjerivanjima jedna racionalna srž: veoma je teško jasno razgraničiti gdje prestaje država a počinje organizirani kriminal; isuviše je isprepletenosti a da bi se mogla povući jasna demarkacija između države i mafije. Siva zona je odviše široka. Hoćemo li objasniti odakle ta siva zona, morat ćemo se vratiti u vremena kad je Stane Dolanc predložio da se za specijalne akcije likvidiranja političkih emigranata angažiraju pripadnici kriminalnih družina, umjesto da se „naši drugovi“ (profesionalni operativci Službe) izlažu rizicima na takvim zadacima. Tu započinje proces koji će, posebno u turbulentnim devedesetim godinama, uroditi gubljenjem jasne razlike između državnih organa i mafijaških organizacija. A ako imamo u vidu koja je bila uloga pojedinih frakcija Službe u rasplamsavanju ratnog nasilja te u stvaranju novih država, bit će posve jasno zbog čega je spomenuta granica postala nejasna i fluidna. Važno je znati još nešto: i u najtežim ratnim vremenima nije se prekidala suradnja prekograničnih mafija, tada već čvrsto sraslih s gospodarima rata. Dok su civili stradali kao žrtve rasplamsane etničke mržnje, bratstvo i jedinstvo srpskih, hrvatskih i drugih trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima (među kojima su mnogi bili komandanti ili istaknuti pripadnici legalnih i nelegalnih oružanih i paravojnih formacija) cvalo je bez ikakvih prepreka (a druženje optuženih ratnih zločinaca svih naroda i narodnosti u pritvoru Haškog tribunala samo je potvrdilo to u tuđoj krvi potvrđeno bratstvo gospodara rata). Mržnja i etnička homogenizacija bile su rezervirane za neupućene, za one koji nisi pripušteni raspodjeli plijena. Ne treba spominjati zlokobnu ulogu koju su na tom planu odigrali kontrolirani mediji. A plijen nije stjecan samo direktnom pljačkom, nego prije svega preraspodjelom nacionalnog bogatstva u procesu privatizacije (tzv. tranzicije): pogledamo li tko su glavni korisnici tog procesa, doći ćemo do vrlo jasnog zaključka u tom pogledu. „Tko je jamio – jamio je“, čuvena je izreka jednoga ratnog komandanta, kojoj doista ne treba komentara: legalizirano je sve ono što je u ratovima i privatizaciji ugrabljeno. I proces normalizacije mogao je započeti. Trguje se, putuje, sportski i kulturni odnosi uspostavljeni su gotovo bez smetnje (narušavaju ih, doduše, pojedini incidenti, poput onog ovogodišnjeg napada na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu). Postoje, doduše, glasne i agresivne manjine koje još uvijek vjeruju u ono što su već spomenuti kontrolirani mediji svojedobno proglašavali neupitnom istinom - ali te manjine ne predstavljaju ništa više od sebe samih. No, netko će prigovoriti: a zašto se onda u izjavama vodećih političara stalno podižu tenzije? Odgovor je, čini se, prilično jednostavan. Najlakši način da se održava povjerenje u korumpirane i nesposobne političke elite sastoji se u širenju osjećaja ugroženosti: svi nas mrze i rade nam o glavi, pa se stoga moramo okupiti oko naših vođa, koji su jedini kadri da nas zaštite od opasnosti koje nam prijete sa svih strana. U tom cilju nužno je i da štitimo naše mafijaše (to što oni i dalje uspješno surađuju sa svojom prekograničnom braćom ne bi nas se trebalo ticati), a posebno je važno da slavimo naše heroje (koji u pravilu dolaze iz one sive zone) i da ne nasjedamo mrziteljima svega srpskog (svega hrvatskog, itd.) koji ih proglašavaju zločincima, služeći se pritom ponekad i haškim presudama (a moramo znati da je „Hag jedna antisrpska institucija stvorena samo zato da srpski narod proglasi genocidnim“; pardon: jedna „protuhrvatska ustanova čiji je jedini cilj da sve Hrvate proglasi genocidnim ustašama“). Dok naivni narod vjeruje u izjednačavanje osude nekog ratnog komandanta ili mafijaša s osudom naroda kao cjeline, dotle ćemo mi odabrani i dalje uvećavati našu moć i naše bogatstvo. I to će biti naša normalnost! DINO MUSTAFIĆ, reditelj Ova su društva zasnovana na nasilju i lažima Ovi prostori suštinski nikada i nisu izašli iz ratnog stanja. Višemanje ista retorika političara, jezivi napisi u medijima, interiorizovani nacionalizam koji stvara ambijent za nastavak tragedije iz devedesetih. Kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja historije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmisanja fašizma i zločina, skoro svakodnevnih nacionalističkih truba koje najavljuju neke nove i moguće sukobe? Bosna i Hercegovina je trajno onemogućena dejtonskim okvirom da bude normalna država, a licemjerni govor službenog Beograda i Zagreba o podršci teritorijalnom integritetu priča je za malu djecu. To je način da se sakriju vrlo opasne i nikada napuštene teritorijalne igre kada je riječ o daljnjem načinu rješavanja BiH krize, jer, nažalost, mi moramo stanje u BiH imenovati permanentnom krizom. Troetnička vlast uspostavljena ustavnom strukturom za tri decenije je bez znanja i ličnog dostojanstva regrutovala čitavu armiju stranačkih poslušnika, onih koji su svoje „ja“ zamijenili etničkim „mi“, bez morala i empatije kao klimoglavo krdo komformista koji drže građane za besperspektivne etno-davljenike. Milorad Dodik je nedavno u Predsjedništvu BiH uveo i igru entitetskog vitalnog interesa, pri-čom o Pelješkom mostu, u Sarajevu bi kolokvijalno rekli : „niđe veze“! Nije teško pretpostaviti kako će i taj ustavno-zaštitni mehanizam biti zloupotrebljen u svrhu služenja dominantnom narativu o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja nacio-nalnih redova, a sve radi pojedinačnog očuvanja liderskog i stranačkog interesa na vlasti. Na sceni imamo ponovo igru mitomanske svijesti o velikim državama, prekrajanju granica, o presudnim bitkama, o historijskom imperativu nacionalnog jedinstva - kako bi opstali „svoji na svome“ . I tako se unedogled jedu godine bosanskog života stranačkim - čitaj: etničkim sporazumima. A suština je jednostavna - potrebno je uvijek izazvati novu homogenizaciju na etničko-konfesionalnoj ravni i osigurati nove četiri izborne godine za sebe. BiH je nesretna zemlja u kojoj sretna i kupljena glasačka većina ima tačno ono za što je glasala: ukinula je budućnost svojoj djeci! U toj vladajućoj mantri nema nikakvih ljudskih potreba, misli, sumnji, nema odgovornosti, a za svaku moralnu i socijalnu devijaciju postoji opravdanje. To je svijet ništavila i privida, dobro odnjegovanog društvenog beznađa. A kakav je običan život ljudi pod takvim bosanskim nebom? Pogaženi, poniženi, obesprav-ljeni i konačno - gladni jer više od pola miliona ljudi u BiH živi ispod praga relativnog siromaštva. Prema podacima Evrostata, BiH je pretposljednja na listi najsiromašnijih zemalja Evrope po nivou bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Zvanične statistike pokazuju da su većina radnika i skoro svi penzioneri u zoni siromaštva, a kada se dodaju nezaposleni i primaoci socijalne pomoći, dobije se potpuna socijalna slika u zemlji. LJudi grcaju u svojim egzistenc-ijalnim problemima, osim onih koji ne spakiraju kofere i odu. A takvih je sve više. U posljednje vrijeme prisutan je fenomen odlazaka cijelih porodica, mnogi odlaze zauvijek. Koja je onda nada onim koji su se odlučili ostati, ili nemaju kuda otići? Moraju se zalagati i boriti za politike dijaloga i mira, rehabilitacije bosanskog odgoja dobrosusjedskih odnosa, jer nas ujedinjuju zajednička prošlost, jezik i kulturni identitet. Samo tako se može suprotstaviti kampanji secesionističko-segregacijskih politika SNSD-a (Savezu nezavisnih socijaldemokrata) i HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) koje su neostvarive, a vode daljnjim sukobima i podsticanju mržnje i tenzija. SDA-u (Stranci demokratske akcije) takva retorika odgovara, jača njenu poziciju „branitelja“ državnosti, mada ništa nisu učinili da konkretnim politikama uvjere kako im je stalo do cjelovite BiH. Doima se kako bi u SDA najsretniji bili u raspletu da im neko skine muku i politički teret integriteta BiH koju su razvalili Srbi i Hrvati bez njihove krivice. Zato se ne treba uzdati u političke aktere, tim prije jer smo mi društvo sa deficitom demokratske kulture i jedino nam preostaje da podižemo razinu demokratske svijesti. Možda zvuči utopistički, ali je jedini put kroz različite nepolitičke instrumente da se može transformirati naše društvo zasnovano na kulturi nasilja i laži u kulturu mira i istine. Moramo se fokusirati na civilno društvo, slobodne medije, građanske pokrete otpora, slobodne i kritičke intelektualce, umjetnike, profesore, radnike, sve one koji su desetljećima poniženi i uvrijeđeni. Očito nam politika u Bosni neće proizvesti bolji svijet, moraćemo to sami uraditi. DR BRANISLAV RADULOVIĆ, predsednik Udruženja pravnika Crne Gore Zapadni Balkan kao Divlji zapad Termin „Zapadni Balkan“, proizvod evropskih integracija, trajućom getoiz(ol)acijom država ovog regiona, usljed njihove nesposobnosti da uspostave vrijednosti EU, mogao bi biti zamjenjen novim terminom - Wild West. Nemoć da se, u tri decenije trajućoj „tranziciji“, uspostavi vladavina prava, institucionalna a ne fasadna demokratija, potisne klijentelistička ekonomija i izgradi građansko društvo sa izgrađenom kulturom odgovornosti za nosioce javnih ovlašćenja, terminu „Zapad“ odista daje pridjev „divlji“. Stoga je razumljivo zašto, posebno iz perspektive generacije koja je početkom devedesetih povela antiratni i reformski pokret, ovaj prostor ima obrise socijalnog i kulturološkog geta, što za posljedicu ima migraciju, prije svega obrazovanih i radno sposobnih. Pritom, „evropske integracije“ se u tolikoj mjeri eksploatišu od strane oficijelnih elita, da u državama regije poput Crne Gore, polako nastaje zasićenje ovom temom. Tim prije što su političke elite u regionu uglavnom formalno „evropske“, ali u fundamentu nacionalne, provincijalne i dodatno, uz svu reformsku retoriku, prilično autoritarne. Svjesne da su dio uspostavljene „stabilokratije“, usljed nemogućnosti da suštinski ostvare evropske politike u matičnim zemljama, zaglavljene u korupciji i fingiranim reformama, stalno se i iznova okreću politikama „identiteta“. Na međunarodnom planu, primarno zbog uticaja EU, afirmiše se politika saradnje i dobrosusjedstva, ali istodobno vrlo vješto se aktiviraju „sporna pitanja“ kada je potrebno uspostaviti koheziju sopstvenog biračkog tijela. Tako, u uslovima „kontrolisanog konflikta“ i uspostavljenih „demokratura“ domicilne partokratije nastavljaju da parazitiraju na strahu od drugih entiteta, populizmu, stečenim monopolima i masovnom zapošljavanju u javnom sektoru. Zato, da bi se ovaj retrogradni dugo trajući proces zaustavio, neminovne su dvije paralelne promjene. Prva promjena je neophodna na unutrašnjem planu, na način da Crna Gora i sve druge države regije, uspostave suštinsku funkcionalno-institucionalnu demokratiju, ostvare ustavnu proklamaciju o vladavini prava, oslobode se klijentelizma i nelegalnog poslovanja, osnaže društveni dijalog i izgrade unutrašnju koheziju na principima ustavnog, a ne nacionalno-vjerskog ili sve prisutnijeg interesnog patriotizma. Drugo, trebalo bi težiti novom modelu regionalne saradnje. Tim prije što je budućnost cjelokupne regije projektovana u EU i da bi se ovaj proces suštinski doveo do cilja, preduslov je efektivnija međusobna saradnja. Naravno, ovo ne znači uspostavljanje nekog oblika (nove) državne zajednice, već „osvježenje u sadašnjoj saradnji država regiona“, kako se navodi u studiji The Balkan Trust for Democracy. Kao primjer uspješne regionalne saradnje mogao bi se uzeti nordijski model. Analogija sa stanjem na Zapadnom Balkanu mogla bi se naći u činjenici da nordijske države imaju vrlo različit status u međunarodnim organizacijama. Tako Danska, Island i Norveška su članice NATO, Danska (bez Grenlanda), Finska i Švedska su članice EU, a samo Norveška i Island su članice Evropske ekonomske zone (EEA). Pritom, Finska je jedina država nordijskog regiona koja je uvela kao zvaničnu valutu euro. Međutim, i pored heterogenosti, posebno u statusu u međunarodnim organizacijama, početkom 50-ih godina, potpisale su sporazum o slobodi kretanja, koji je zapravo prvi evropski „šengen“. Potpisivanjem Sporazuma o zajedničkom tržištu rada (1954), jezičke konvencije (1981), Konvencije o socijalnom osiguranju (1984) itd., nordijske države postale su jedinstvena zona koja je „olakšala kretanje građana i omogućila im da slobodno uče ili rade u okviru regiona, bez rizika gubljenja pogodnosti koje uživaju na nacionalnom nivou ili potrebe da plaćaju dupli porez“. Uspostavom ovog ili sličnog oblika saradnje među državama regiona unaprijedio bi se kvalitet života građana, posebno onih koji su, po prirodi profesije ili porijekla, upućeni na dva državna entiteta. Istovremeno, uz ispunjavanje prvog preduslova, pokazalo bi se da je iskustvo sukoba, za sadašnju generaciju njihovih stanovnika, naučena lekcija i da ovaj prostor nije „bure baruta“ ili evropski Wild West. AGRON BAJRAMI, glavni i odgovorni urednik Koha ditore Političari regije su deo problema i prepreke Pitanje koje NIN postavlja - šta nas to kao regiju sprečava da funkcionišemo normalno - kompleksno je, i teško je naći prost i kratak odgovor od nekoliko novinskih stubaca a da mnogo toga ne ostane nedorečeno ili posve nekazano. Ali odgovora, svakako, ima. Čak i takvog koji stane na tih nekoliko novinskih stubaca, pod uslovom da krenemo od glave, to jest od srži problema: Politika i političari! Evidentna je ogromna kontradikcija, nepomirljiva čak, između onoga što ove naše balkanske države zvanično govore i onoga što u stvari rade i misle. Ovome su najbolji primer naši državni i politički lideri - ako se liderima mogu zvati (mene lično više podsećaju na srednjovekovne vlastodršce). Reč je o licemerima koji neprestano pričaju da su beskompromisne demokrate, ali ne propuštaju nijednu priliku da sami o svemu odlučuju, čak i kad je to u očiglednoj suprotnosti sa željom i mišljenjem građana. Primer ovoga su pregovori između Kosova i Srbije, na kojima su oba predsednika - Hašim Tači i Aleksandar Vučić - pokušali (i još uvek pokušavaju) progurati razmenu teritorija kao rešenje, iako ta ideja niti ima podršku većine (bar ne na Kosovu) niti ima demokratski legitimitet (niko se drugi ne pita o ničemu, osim dvojice već pomenutih predsednika). Ti i takvi političari, kakvi danas vladaju u većini država Balkana, neprestano pričaju i kako im je najpreča vladavina prava, te da streme da naše države i društva uvedu što brže u Evropsku uniju, što je po njima (kako glasno govore, viču čak) „puka formalnost”, jer smo, eto, evropske vrednosti i standarde već odavno prihvatili i sproveli! A onda, posle takvih priča koje se mogu čuti po konferencijama za štampu i čitati u saopštenjima za štampu posle raznih sastanaka, oni sednu na stolice vlasti te donose odluke koje nemaju blage veze sa demokratijom i vladavinom prava, a kamoli sa evropskim standardima i vrednostima. Mislim, zar nije očigledno! Govorimo o političarima među kojima ima i takvih koji ne priznaju ratne zločine, čak i one koji su dokazani, potvrđeni i osuđeni od Haškog tribunala. U većini država regije, oni na vlasti su iznad zakona i demokratskih pravila. Oni određuju šta je zakon i šta se može. Oni odlučuju o svima i svemu. Sa takvim „liderima” i njihovim podanicima (kojih, da se razumemo, nije malo, naprotiv!) ne možemo funkcionisati normalno ni unutar naših društava, a kamoli među našim državama. Da stvari budu gore, pogled na drugu, opozicionu stranu ove političke medalje regije skoro da ne daje nikakvu nadu. Jer, većina onih koji su u politici a nisu na vlasi najčešće igraju ulogu Iznoguda, onog velikog vezira iz francuskih karikaturalnih stripova, kome je jedini cilj da bude kalif umesto kalifa. Kao taj, ovi naši iznogudovi bi samo da smene ove na vlasti, a ne da menjaju način na koji se vlada. I onda, pokušavajući obaranje vlasti kako bi se sami popeli gore, tonu u najgori populizam, nacionalizam i razne druge ekstremizme. Sa takvima je perspektiva promena nabolje sve manje vidljiva (ili sasvim nevidljiva), čak i u slučaju da bude promena vlasti. Zato, prvi uslov svake normalizacije jeste dolazak neke nove generacije političara, koji priču o evropskim vrednostima neće videti isključivo kao dobro sredstvo za skupljanje glasova i pridobijanje simpatija zapadnih diplomata. Koji neće posezati za krajnjim nacionalizmom i već bajatim mitovima izmišljene prošlosti, daleke i bliske, zarad glasova i vlasti. Koji će svesno stati na stranu pravde i protiv negiranja zločina. Protiv ratnih pokliča prema susedima koji se uvek čuju kako bi se prigušio glas unutrašnjeg socijalnog nezadovoljstva. Naravno, u svim balkanskim republikama, od Kosova i Albanije, do Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Severne Makedonije… političari su samo deo problema i prepreke. Onaj drugi deo, to smo mi - društva i građani. Mi, koji našim glasovima još uvek dajemo prednost političkim zavađivačima i manipulantima prošlošću, umesto da tražimo viziju budućnosti koja će nam biti drugačija od prošlosti i koja nam se sve vreme ponavlja. Ako ništa drugo, normalnija. ALEKSANDAR POPOV, direktor Centra za regionalizam Poveo nas je zamamni plemenski zov Kada smo onomad dobili beli šengen i kada je Božidar Đelić slavodobitno poveo grupu mladih prvi put bez viza u Evropu, najveći deo nacije je bio srećan kao mala deca. Ispisnici iz moje generacije su sve to gledali samo sa blagom rezignacijom. Slavimo nešto što se u vreme naše mladosti, u našoj tadašnjoj domovini Jugoslaviji, podrazumevalo kao vazduh koji udišemo. Sećam se da sam neke davne 1978. godine proputovao pola Evrope, a da mi u pola od tih zemalja nisu gledali ni pasoš jer je bila dovoljno da vide jugoslovensku registraciju na autu. A imao sam crveni pasoš koji je sva vrata otvarao, kažu da je na crnom tržištu vredeo deset hiljada dolara. Seća se moja generacija i drugih stvari iz tog vremena, kada smo živeli kao i sav normalan svet. Završiš danas školu ili fakultet, sutra imaš posao Radiš nekoliko godina i već si na listi za stan, a uskoro se i useljavaš u njega. U ovo letnje vreme većina porodica ili se vraćala sa more iz nekog radničkog ili drugog odmarališta, ili se spremala da krene u njega. Mogao si u svako doba da zanoćiš na bilo kom mestu i da si bezbedan. Kada se desilo neko retko ubistvo to je bio šok za celu naciju – još se sećam slučajeva Sotirovski i Šefke Hodžić, koji su punili stranice štampe (a sada je vest kada jednom u tri meseca izveštaj iz Urgentnog centra nosi naslov „Mirna noć u Beogradu“). Uveče, kad smo sedili u kafanama, pričali smo o lepim temama, drugo nas nije ni zanimalo. A onda nam je sve to dosadilo, gde je tu dinamika, adrenalin. Pa smo tako udruženim snagama, onako bratski, razbili tu Jugoslaviju. Nakon krvavog pira svako je imao svoju deželu, ali one Jugoslavije više nije bilo. Desila nam se jevrejska kletva – dabogda imao pa nemao. Mi Srbi smo naprečac shvatili da smo nebeski narod, pa nam je sa nebeskih visina sve to što je bilo delovalo nekako banalno, da ne kažem dekadentno. Ubedili su nas da nije normalno biti normalan. Poveo nas je onaj zamamni plemenski zov. Kada si sabijen u krdo, jeste da smrdi, ali je bar toplo i nema šta da misliš jer plemenski vođa misli za tebe. Naprečac smo shvatili da kad si epska nacija, kao što smo mi, tu nema mesta za male ljudske sudbine, radosti ili tuge i normalne ljudske divane. Sve mora biti epsko, veliko. A kad je nešto tako epsko i veliko, onda je predmet zavisti i zlobnih pokušaja da mu se, ako ništa drugo, bar napakosti. Pamtimo još kako se sa merodavnih mesta tvrdilo, a prenošeno putem medija, da je novi svetski poredak usmeren baš protiv Srba i Srbije. Sticao se utisak da bilo koji predsednik Sjedinjenih Američkih Država – Buš, ili Klinton - da je bio u to vreme, čim se probudi, prva misao mu je bila kako da napakosti Srbiji. Ni mali ni veliki nas ne vole jer smo po definiciji hrabri, pametni i pošteni i zato nam skoro svi rade o glavi. Zato nam se i ne dešavaju male stvari, one su za male narode, a ne za nas Srbe koji smo po alternativnim istorijama, kojih je do sada ištancovano nekoliko, svojevremeno vladali nad pola sveta. Ej bato, kada su francuski kraljevi jeli prstima, na našim dvorovima se jelo zlatnim escajgom. Ponekad na to zaboravimo, ali su zato tu velike vođe, koje nam trebaju kao hleb naš nasušni, da nas svakodnevno na to podsećaju. Pa nam svako jutro dignu adrenalin naslovi koji nam skaču u oči – velike zavere protiv Srba i naših vođa, spremaju nam nove ratove, ’rani sina pa šalji u vojsku. Zato moramo birati epske vođe, da nas vode u velika dela koja na kraju vode u provaliju epske veličine. Ništa se tu veliko nije promenilo još od Domanovićevih vremena. Nije važno što nam mladi beže u svet, što nam je korupcija do neba, što nas, ako se ovako nastavi, za sto godina možda neće ni biti, jer mi smo u najvećim nevoljama najveći. I kako tu onda može biti mesta za miran dan sa prijateljima gde uz kafu pričamo o običnim temama – o vremenu, lepim ženama, gde će ko na letovanje. Neka drugi žive kao sav normalan svet, mi ćemo po svom. Baš u inat. Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.

Antrfile:

Autor: V. MALIŠIĆ
Arhiva vesti