O namaUslugeProjekti
Rubrike
Kontakt

Press
TV
www
Pod lupom
Naš stav
Pitamo vas
Ebart Lab
Drugi o nama
Galerija
5. oktobar - tiha godišnjica
05. Oktobar 2015. godine
Režim Slobodana Miloševića oboren je pre 15 godina, na petooktobarskim demonstracijama čija se godišnjica iz godine u godinu obeležava sve skromnije.
U Srbiji su se te 2000. godine sanjali snovi o korenitim promenama, demokratiji, slobodi, ljudskim pravima, jednakosti, o zdravoj ekonomiji, putovanjima i srećnijem, običnom, punom životu. Ono što je možda bilo najvažnije - u vazduhu se osećala nada.

Međutim, umesto da se svakog 5. oktobra govori o tome kako su građani Srbije već tada počeli da ostvaruju snove o boljem društvu, glavna tema tog dana je svaki put samo to šta je sve uspelo da bude iznevereno i koliko je poverenja prokockano.

Građani Srbije ne žive u zemlji kakvoj su se tada nadali, jer je nade bilo samo za nekoliko godina. Tranzicija u koju se ušlo nema kraja, ekonomska situacija je i dalje teška, građani loše žive, a vredniji pasoš i nešto uređenije društvo definitivno nisu dovoljni da budu "nasleđe 5. oktobra".

Kada se tome doda da su karte na političkoj sceni 2012. godine dobrano promešane i da je dobar deo lidera petooktobarskij demonstracija na političkoj margini (ili tek po koji procenat iznad ili ispod nje), jasno je zašto se 5. oktobar praktično više ne obeležava i zašto se o njemu govori samo kao o izneverenom mitu i raspršenoj iluziji.

Peti oktobar je tema za razočarane građane i hiljade onih koji su tada bili na ulicama Beograda, a sve ređe za medije, glavne aktere demonstracija ili za one koji su tada bili na "drugoj strani".

Izjave političara su retke ili mahom tihe i stidljive, a događaja posvećenih tom datumu, osim manjih tribina organizovanih bez dodira sa stranačkim organima, nema.

Razlog za to je između ostalog i to što je dobar deo stranaka predvodnika 5. oktobra daleko od vlasti u svojim dubokim problemima.

Stranke koje su činile DOS su ili u teškoj situaciji, ili su na ivici da ne postoje, ili ne postoje. Doduše, ima i onih su se domogli vlasti kroz raznorazne igrarije karakteristične za srpsku političku scenu. Ipak, oni su tamo samo kao deo nekog spiska, ne mnogo više od toga.

Na vlasti su sada ljudi iz stranaka koje su tada rušene i oni su ti koji danas vode Srbiju ka Evropskoj uniji.

Najmoćnija stranka u zemlji, ujedno i stranka koja uživa najveću podršku onih koji izlaze na birališta jeste Srpska napredna stranka.

Njen lider i premijer Srbije je Aleksandar Vučić, tada funkcioner SRS, a koalicioni partner (iako nepotreban za većinu u parlamentu) jeste SPS predvođen Miloševićevim portparolom Ivicom Dačićem. Predsednik zemlje je Tomislav Nikolić.

Među istaknutim licima aktuelne vlasti jeste i jedan od osnivača JUL Aleksandar Vulin.

To je raspodela uloga koju verovatno niko ko je na ulici čekao svitanje 6. oktobra 2000. godine nije mogao ni da sanja.

Verovatno je malo bilo i onih koji su mislili da će Demokratska stranka preživljavati brojna cepanja i veliki sunovrat 2012. godine, ili da će Demokratska stranka Srbije 2015. biti potpuno razvlašćena, bez lidera Vojislava Koštunice, takođe pocepana i zaokupljena unutrašnjim razdorima.

Međutim, bilo bi nefer reći da četiri ili osam godina posle 5. oktobra nije bilo onih koji su makar upozoravali da bi stvari baš tako mogle da se raspletu.

SPS, čiji je Milošević bio neprikosnoveni lider devedesetih, vratila se na vlast 2008. godine, kada je nakon "istorijskog pomirenja" sa Demokratskom strankom, SPS postala deo vladajuće koalicije.

Lider SPS Ivica Dačić je demokratama ubrzo okrenuo leđa i uz savez sa SNS postao premijer posle majskih izbora 2012. godine, a u novoj Vladi je prvi potpredsednik i šef diplomatije.

Uprkos ili baš zahvaljujući takvim manevrima SPS i dalje ima solidno uporište među građanima, pa je osim SNS i donekle DS to jedina stranka koja se ne plaši cenzusa na nekim novim vanrednim izborima - nečemu o čemu se u Srbiji konstantno govori poslednjih godina.

Podsetimo da je zahvaljujući SPS, marta 2004. izabrana i manjinska vlada Vojislava Koštunice, u kojoj je bila i stranka G17 plus Mlađana Dinkića kao i Nova Srbija Velimira Ilića.

Dinkić je uprkos svemu sve do jula 2013. uglavnom bio konstanta u vlasti, kada je njegov URS izbačen iz Vlade. Velimir Ilić sada sedi u Vladi sa onima protiv kojih se borio, i trenutno je ministar bez portfelja.

Jedini koji je sve vreme na vlasti od 5. oktobra do danas je lider SDPS Rasim Ljajić, sada potpredsednik Vlade, ministar trgovine, turizma i telekomunikacija.

Deceniju i po kasnije pogledajte Šta je rezultat 5. oktobra, šta o njemu i Srbiji danas kažu Ljajić i Maršićanin, a šta Bojan Pajtić.
50,24 - 37,15

Demonstracije su izbile nakon što je Milošević odbio da prizna rezultate izbora za predsednika SR Jugoslavije, 24. septembra 2000. On je na tim izborima izgubio od kandidata DOS-a Vojislava Koštunice, koji je osvojio 50,24 odsto glasova birača, dok je Milošević dobio 37,15 odsto.

Posle višednevnih protesta i štrajkova širom Srbije, centralne demonstracije održane su 5. oktobra 2000. u Beogradu, gde se na poziv Demokratske opozicije Srbije, predvođene Zoranom Đinđićem, okupilo više stotina hiljada ljudi. Demonstracije u Beogradu 5. oktobra bile su kulminacija višednevnih protesta i štrajkova, organizovanih zbog odluke Savezne izborne komisije prema kojoj je trebalo da se održi drugi krug izbora za predsednika SRJ.

Gradovi u unutrašnjosti Srbije danima su bili paralisani štrajkovima. Jedan od najžešćih udaraca režimu zadali su radnici Rudarskog basena "Kolubara" koji su istrajali u štrajku uprkos svakodnevnim pretnjama režima.

Demonstranti su 5. oktobra u Beograd, na plato ispred Savezne skupštine, stigli u kolonama automobila, autobusa i kamiona dugačkim desetine kilometara iz čitave Srbije, probijajući buldožerima policijske blokade na putevima.

Već u prepodnevnim satima policija je upotrebila suzavac kako bi sprečila demonstrante da uđu u zgradu parlamenta, ali bezuspešno.

Oko 15 časova demonstranti na platou ispred Savezne skupštine, predvođeni liderom Nove Srbije Velimirom Ilićem (u trenerci), ušli su u zgradu saveznog parlamenta.

Zgrada je ubrzo demolirana i zapaljena, kao i obližnja zgrada RTS-a u Takovskoj ulici. Iz zgrade državne televizije, koja je devedesetih zvana i „TV bastilja“, izlazili su novinari koji su tada uređivali njen program, dok je direktor televizije Dragoljub Milanović prebijen u obližnjem Tašmajdanskom parku.

Jedan od junaka protesta bio je i Ljubisav Đokić, poznatiji kao Bagerista Džo, koji je svojim bagerom predvodio napad demonstranata na zgradu RTS-a. Bager je tokom demonstracija pogođen sa više metaka.

Policija je ubrzo prestala da pruža otpor i pridružila se demonstrantima. U večernjim satima 5. oktobra 2000. građanima se sa terase Skupštine Beograda obratio novi predsednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. oktobra Milošević je priznao izborni poraz i čestitao Koštunici.

U demonstracijama je poginula Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koja je pala pod točkove kamiona. Momčilo Stakić iz Krupnja preminuo je od posledica srčanog udara. Povređeno je 65 ljudi.

Spomen- obeležje sa likom Jasmine Jovanović otkriveno je 5. oktobra 2002. godine u parku između ulica Kneza Miloša, Sarajevske i Mostarske petlje, nedaleko od mesta gde je poginula.

Izvor: B92
Foto: FoNet, arhiva

Preminula Tina Tarner
25. Maj 2023. godine
Arhiva vesti